Vesti
Garra Charrua! Dan kada je Urugvaj izgubio, ali nije pao
Borba do poslednjeg daha. Inat. Tvrdoglava vera u nemoguće. Prkos protiv jačeg, većeg i nadmoćnijeg. Trenutak kada fudbal postaje više od igre, veći i od samog života.
Borba do poslednjeg daha. Inat. Tvrdoglava vera u nemoguće. Prkos protiv jačeg, većeg i nadmoćnijeg. Trenutak kada fudbal postaje više od igre, veći i od samog života.
To je fudbalska lekcija koju je Urugvaj održao 1954. godine u Lozani, u polufinalu Svetskog prvenstva protiv Mađarske. Predavanje je trajalo skoro dva časa. Ostalo je zapisano za sva vremena. I danas se o njemu priča kao o jednoj od najvećih utakmica u istoriji Mundijala, ali i kao o jednom od najčistijih primera onoga što Urugvajci zovu "Garra Charrua".
Ne, nije agresija, niti grubost, već mentalitet. Vera da nema predaje ni kada semafor, protivnik, umor i logika govore da je kraj.
Čarue su bile starosedelački narod sa prostora današnjeg Urugvaja. "Garra Charrua", u bukvalnom prevodu, znači "kandža Čarua". U fudbalskom prevodu znači samo jedno - nema predaje. Nikada.
"Nebeskoplavi" su na peti šampionat planete, ali prvi koji su igrali u Evropi, doputovali kao aktuelni svetski šampioni. Tek četiri godine ranije utišali su "Marakanu" i Brazil, osvojili titulu u verovatno najčuvenijoj utakmici svih vremena, a u Švajcarsku stigli kao jedina reprezentacija koja nikada nije izgubila meč na Mundijalu.
Urugvaj je znao kako se osvaja svet. Učinio je to 1930. kod kuće. Ponovio 1950. u Brazilu. U njihovoj fudbalskoj istoriji poraz na Svetskom prvenstvu nije postojao. Ali konkurencija 1954. bila je paklena.
Iznad svih stajala je Mađarska, čuvena "laka konjica", najbolji tim tog vremena. Generacija Puškaša, Hidegkutija, Kočiša, Cibora i Božika promenila je fudbal. Igrala je brže, modernije, drugačije od ostatka sveta. Bila je favorit za titulu, mašina koja je rušila sve pred sobom.
I Urugvaj je imao zvezde. Posedovao je iskustvo, karakter, šampionski pedigre i igrače koji su već jednom dokazali da se najveći favoriti mogu oboriti. Uz Mađare, bili su možda i najjači tim turnira. Tek posle njih mogli su da se poređaju Brazilci, Nemci, Jugosloveni, Austrijanci…
Utakmici koju će istorija zapamtiti kao "Bitku za Lozanu" zakazao je nemilosrdni žreb već u polufinalu, sastavivši dva najveća favorita: aktuelnog vladara planete i fudbalske genijalce.
Mađarska je rano povela. Zoltan Cibor pogodio je u 12. minutu. Nandor Hidegkuti početkom drugog poluvremena povisio na 2:0. Protiv bilo koga drugog, to bi verovatno bio početak kraja. Protiv Mađarske tog doba, dva gola zaostatka delovala su kao početak presude.
Ali, tada je na scenu stupila "Garra Charrua".
Urugvajci odbijaju da prihvate poraz iako im se približava prvi u istoriji. Huan Eduardo Hohberg Roka postao je čovek kroz kojeg je te večeri progovorio čitav urugvajski fudbal i duh predaka.
Rođen u Argentini, izgrađen u Penjarolu, Hohberg je u dresu Urugvaja sasvim neočekivano dočekao trenutak koji stvara legende. Iako u drugom planu kod selektora, pojavio se na terenu kao posledica brojnih povreda i cene koju su platili protiv Engleske u četvrtfinalu. U 76. minutu smanjio je na 2:1. Vratio je nadu, a Mađarima uneo nemir.
Deset minuta kasnije, Hohberg je pogodio još jednom. Za 2:2… Urugvaj je bio u egalu, ponovo u izjednačenoj trci za trofej "Žila Rimea". Lozana je gledala čudo.
A onda se dogodila scena koja je zauvek odvojila ovu utakmicu od običnih velikih mečeva. Posle izjednačujućeg gola, u naletu emocija, pod teretom trenutka i slavlja, Hohberg se srušio na teren. Prema kasnijim svedočenjima, doživeo je srčani zastoj. Lekari su ga vraćali, saigrači gledali u neverici, a polufinale Svetskog prvenstva na trenutak je prestalo da bude samo utakmica, već istinska borba za život.
Svi prisutni su odahnuli kada je dvostruki strelac počeo da daje znake života. Utakmica se nastavila, ali je Hohberg i dalje bio na klupi. Suludo je i bilo pomisliti da će se vratiti na teren. Okružen lekarskim timom, ipak, doneo je odluku. Još jednu opasnu po sopstven život: "Vraćam se"!
Nastavio je borbu. Želeo je da odbrani urugvajski fudbalski mit, njegovu nepobedivost, istoriju i ono najvažnije: osećaj da se za "nebeskoplavi" dres ne odustaje.
Ni "Garra Charrua" nije uvek dovoljna.
Šandor Kočiš je u produžecima dva puta pogodio glavom. Mađarska je slavila 4:2 i otišla u finale. Urugvaj je prvi put u istoriji izgubio utakmicu na Svetskom prvenstvu. Ali nije pao. Bio je to veličanstven poraz. Najbolniji, ali, opet, herojski, sa istinskim junakom.
Hohberg je za reprezentaciju odigrao samo nekoliko utakmica. Njegovo ime, međutim, ostalo je zlatnim slovima upisano u istoriju urugvajskog fudbala. Ne samo zbog dva gola Mađarskoj (ukupno tri u reprezentativnoj karijeri), već zbog slike čoveka koji pobeđuje smrt, ustaje i nastavlja borbu dok god i najmanja šansa postoji. I sve to za manje od dva sata.
To je "Garra Charrua"!