Arena Cloud

Vesti

Poslednja bitka hemičara, "čudovišta" nastala u laboratorijama

Razdoblje za vreme Hladnog rata predstavlja period nekih, u pravom smislu reči, neverovatnih ostvarenja sportista i sportiskinja sa obe strane.

20.09.2026. 11:00 pre 6 sati Vladimir Sukdolak
Poslednja bitka hemičara, "čudovišta" nastala u laboratorijama

Maksima "važno je učestvovati", koja se danas pripisuje baronu Pjeru de Kubertenu, tvorcu modernih Olimpijskih igara, zamišljena je kao postulat prelepe ideje nadmetanja, u kojoj je isto toliko značajno bilo dati sve od sebe i samim prisustvom uveličati turnir, koliko i osvojiti medalju.

Samo nekoliko decenija kasnije, Treći rajh vođen Adolfom Hitlerom, organizuje Igre u Berlinu i u potpunosti menja celu ideju. Opsesiju nemačkog kancelara da pred celim svetom, tada na sportskim borilištima, dokaže superiornost arijevske rase, srušio je legendarni tamnoputi američki atletičar Džesi Ovens.

Ali, umesto da se sport vrati korenima posle sloma nacizma skoro deceniju kasnije, po okončanju globalnog sukoba tek postaje teren za dokazivanje i to saveznika, moći dva sistema ili dva bloka - istoka i zapada.

Razdoblje za vreme Hladnog rata predstavlja period nekih, u pravom smislu reči, neverovatnih ostvarenja sportista i sportiskinja sa obe strane. Globalni sukob je zenit imao pred svoje okončanje, a brojke iz osamdesetih godina govore same za sebe. Do danas su se više puta menjale staze, patike, metode treninga, ishrana, medicina, biomehanika… Sportisti treniraju uz tehnologiju o kojoj njihovi prethodnici nisu mogli ni da sanjaju. Ali su rekordi i to priličan broj ostali iz nekog davno prošlog vremena.

Florens Grifit-Džojner, nezaboravna Flo-Džo. Džeki Džojner-Kersi. Marita Koh, jedno od najvećih lica istočnonemačkog sporta. Gabrijela Rajnš sa diskom. Jarmila Kratohvilova iz Čehoslovačke. Sovjetske atletičarke Galina Čistjakova i Natalija Lisovska...

Prošlo je skoro četiri decenije. I sve su one i dalje svetske rekorderke.

Flo-Džo sa 10,49 na 100 i 21,34 na 200 metara. Maritinih 47,60 na 400 još stoji. Kratohvilovih 1:53,28 na 800 metara traje od 1983. Čistjakova je 1988. skočila 7,52 metra udalj. Lisovska je godinu ranije bacila kuglu 22,63. Rajnš je iste 1988. bacila disk neverovatnih 76,80. Džeki Džojner-Kersi je u Seulu skupila 7.291 bod u sedmoboju.

Jasno je da su stadioni, bazeni, gimnastičke dvorane ili atletske staze predstavljali još jedan front Hladnog rata. Nažalost, prepun laboratorijskih eksperimenata, koje su mnogi junaci platili zdravljem, a neki čak i životom.

Decenijama kasnije, kada su se otvorile arhive nekadašnjih socijalističkih država, ono o čemu se dugo šaputalo dobilo je potvrdu. U DDR-u i SSSR-u postojali su sistemi u kojima doping nije bio odluka takmičara ili neoprezna slučajnost, već deo organizovanog sportskog aparata.

Zapad je pobedio, pa je i veći deo svog "prljavog veša" sakrio.

I da nije imao identičan državni mehanizam kakav je dokumentovan na Istoku (a jeste, u najmanju ruku sličan), njegovi sportisti daleko da su bili naivni. Najveći dokaz stigao je upravo tamo gde je poslednja velika bitka Hladnog rata trebalo da pokaže ko je zaista najjači.

Posle Moskve 1980, koju su bojkotovale Sjedinjene Države i brojne zapadne zemlje, i Los Anđelesa 1984, na koji kao odgovor nisu došli SSSR i većina njegovih saveznika, svet se konačno okupio na jednom mestu.

U Južnoj Koreji, u Seulu 1988, gde se odigrao i poslednji veliki obračun dva sistema, uz najveću bitku hemičara.

Nije pošteno svakog šampiona iz tog vremena proglasiti prevarantom samo zato što je trčao, skakao ili bacao u eri u kojoj je doping bio rasprostranjen. Ipak, jedno pitanje se nameće: Koliko su ti rekordi bili granice čoveka, a koliko granice tadašnje hemije?

Ben Džonson je platio cenu za sve, ostavši bez svetskog rekorda i olimpijskog zlata u Seulu 1988. godine. Ali, mnogi drugi nisu… U Seulu ih je oboreno čak 30! A najviše ih je bilo u atletici, plivanju i dizanju tegova, čija je krovna organizacija kasnije poništila sve te rezultate upravo zbog dokaza da su rušeni uz pomoć raznih stimulansa.

Kod muškaraca je od svih velikih ostvarenja osamdesetih preživeo samo jedan. Sovjetski bacač kladiva Jurij Sedih pet puta je pomerao svetski rekord pre nego što je 30. avgusta 1986. u Štutgartu bacio 86,74 metra, što 40 godina kasnije i dalje niko nije uspeo.

Ostalo je nekoliko muških "čudovišta" iz devedesetih. Majk Pauel i 8,95 u dalju. Havijer Sotomajor i 2,45 u visu. Džonatan Edvards i 18,29 u troskoku. Jan Železni i 98,48 u koplju. Hišam el Geruž i 3:26,00 na 1.500 metara.

Ali kod žena je laboratorija očigledno imala mnogo veću ulogu, pa su i mnoge "granica snova" i dalje samo mašta za takmičarke posle njih. Rekordi postoje da bi se rušili… Ili, ipak, ne.

Jarmila Kratohvílova Florens Grifit Džojner Olimpijske igre doping Hemija Seul 1988 svetski rekord atletika SSSR SAD