Vesti
Ja sam ti stari putnik zalutali, koji menja trenere bez pravca i cilja
Pokušaj broj 11 u post-Fergijevoj eri da se od Junajteda napravi opet ozbiljan klub...
Bilo ih je i od ove i od one sorte. I rigidnih što odišu autoritetom - Žoze Murinjo, Luj Van Gal. I modernih taktičkih genijalaca što sporednim putevima izbiju u prvi plan - Erik Ten Hag, Ruben Amorim, Ralf Rangnik. I klupskih legendi što osećaju Junajted kao retko ko - Ole Gunar Solskjer, Majkl Kerik, Rajan Gigs... Ali niko, ama baš niko, Mančester Junajtedu nije vratio stari sjaj. I posle pune desetice propalih trenerskih izbora, krug se zatvara, a priča vraća na početak. Na novog Dejvida Mojesa - Maurisija Poketina.
Opet jedan što se u karijeri afirmisao kao ekspert za Premijer ligu, kao stručnjak što gura ekipe iz senke preko svojih granica, kao izraziti radnik... Kao jedan od retkih koji se ne može 100% svrstati ni u jednu od gore tri pomenute grupe. Samo što je situacija na "Old Trafordu" 13 godina kasnije takva da je pitanje koliko i sam Poketino veruje da može da je izgladi, dok beznadežni navijači proživljavaju "Dan mrmota" i već kao da očima gledaju upravo Mojesov scenario sa nesrećnim krajem i pre završetka sezone.
Krpiće se Poketino ostacima prethodnika do prelaznog roka, a onda mu treba odrešiti ruke, sesti sa strane i kazati - biraj. Stajati iza njega zdušno i kad duhovi prošlosti opsednu "Old Traford" i kad rezultati krenu stranputicom.
Maurisijeva prednost svakako jeste ta što u Junajted donosi različita iskustva iz različitih liga sa različitim tipovima... Iz Totenhema vuče dobro predznanje po pitanju Lige šampiona, PSŽ je vodio u vreme kad su Mesi, Nejmar i Mbape važili za najubitačniji trio na svetu, a Čelsi je digao do Evrope sa druge polovine na tabeli. Odličan je trener Pok, na kraju krajeva, da nije bilo one Trampove ludorije sa pomilovanjem Baloguna, možda bi kao adekvatan dokaz ovde mogla biti priključena i reprezentacija Amerike.
Samo, Poketino je pokazivao i kičmu kad bi se uprava usprotivila njegovim zahtevima. A to je u crvenom delu Mančestera i te kako umela da bude linija na kojoj krenu prvi šumovi. Sa privilegijom domaće klupe na "Old Trafordu" dolazi i ogromna odgovornost, a pritisak postaje nepodnošljiv ako na ramenima ne osećaš ruku onog ko stoji iza tebe (ili bi barem trebalo). E, to mora da oseti Argentinac - i to u kontinuitetu. Jer ako stvarno neko u tom Mančesteru želi da se nešto promeni nabolje, sad je apsolutno poslednji voz da to i pokaže.
Sažvakao je i ispljunuo "Teatar snova" i veća imena od Maurisijevog, Rim nije izgrađen za dan, a Fergi je četiri godine pripremao teren za prvi trofej (u međuvremenu završavao i 11. i 13. u ligi). Dakle, kao što je ogroman proces bio dovesti klub do ovog stanja letargije, tako je i još kompleksnija procedura vratiti ga na staze stare slave. Krpiće se Poketino ostacima prethodnika do prelaznog roka, a onda mu treba odrešiti ruke, sesti sa strane i kazati - biraj. Stajati iza njega zdušno i kad duhovi prošlosti opsednu "Old Traford" i kad rezultati krenu stranputicom.
On nije čudotvorac, nije nikakav vizionar, a još manje legenda kluba... Ali nije ni Murinjo da zakrvi sa igračima, niti je Ten Hag koji ne zna gde je konja vezao, ni Kerik koji ne zna kako je kad muka natera. Dakle, ima pomalo od svega potrebnog da se agoniji konačno stane na kraj. Zato, da bi Šerif Konjević iz naslova konačno utihnuo u Mančesteru, Poketinu mora da se poveri sve i jedan dostupan resurs. Da mu se u ruke daju i nož i pogača i da se stane sa strane, posmatra, čeka i bodri. U suprotnom, propadne li rano pokušaj i sa 11. čovekom posle Fergusona, jedini spas od tužne pesme biće apsolutni REMONT - ali ne od temelja, već od krova.